pet - 06.08.2010, objavio tyffranskyj 6. avgust 2010 7:07:13
VIJENAC OD SONETA
I
Zar sad suza samo,teški uzdah tvoj,
posle svake nade koja je minula,
ti si jedna rana,samo jedan bol,
jedna trošna biljka skoro uginula.
O, majčino srce,ti okrutno,tvrdo,
živiš od sjećanja i tugom se hraniš,
da je sreća teret težak kao brdo,
to bi brdo mogla suzom da sahraniš.
Tuga je nešto što procveta noću
kad zastori tame od pogleda kriju,
patnja voli čamu i voli samoću,
tada suze mogu slobodno da liju...
Bistra je ta suza ko rosa na voću
a ta suza san je što te budi noću.
II
A ta suza san je što te budi noću.
pa se probudiš,bol postaje veći,
budna ti se vraćaš u svoju samoću
u kojoj nigdje nema mjesta sreći,
samo patnja tiha,mirenje sa bolom,
osvit prepun tuge iza sna o njemu,
tragove mu tražiš po svijetu ovom,
lik njegov tražiš okolo u svemu.
Lik njegov tražiš a tu je u tebi
urezan patnjom po cijeloj duši,
nijesi spremna i priznala ne bi
da te tvoja suza ubija i guši
i da te vodi ka tami dubokoj,
tuga tvoja teška,bol i nespokoj.
III
Tuga tvoja teška,bol i nespokoj
prijete da te još živu sahrane,
srce tvoje slabo, bije ljuti boj
da pronađe nešto što liječi rane.
Za ranu od tuge lijek ne postoji,
majčina je tuga patnja koja raste
dok se cijela duša tamom ne oboji
i ne vine gore u nebo ko laste.
Ni riječ utjehe ta duša ne prima,
ne miriše cvijet,ljeto ne postoji,
samo crna boja i vječita zima,
zaborav za svijet što živi u boji.
To je nemir danju i nespokoj noću,
ah,nespokoj koji vodi u samoću.
IV
Ah,nespokoj koji vodi u samoću
i majčina tuga koja srce slama,
to je ono što te muči danju,noću,
ko pitanje koje postavljaš zvjezdama,
da ti kažu kako da živiš bez njega
i kako da jednom tu tugu preboliš,
ali i kad jednom odeš iza svega
ti ćeš sina, majko, i mrtva da voliš.
To ti je sudbina svake tužne majke
koja je svoje sahranila dijete,
pa u kapi jednoj tvoje suze svake
kapne kap otrova koji ubije te.
I dok nad njim plačeš i pališ svijeće
njega više nema,vratiti se neće.
V
Njega više nema,vratiti se neće
ovom svjetu suza sazdanom od tuge,
nema tog jauka,ne postoje svijeće
koje bi ga mogle odvojit od duge,
jer on sada leti na krilima tame
kroz predjele divne nebeskih visina,
neke druge note sad mu dušu mame
opija ga ukus anđeoskog vina,
zemlja mu je samo kuglica od blata,
okovi su njeni sa nogu mu pali
i on leti usred anđeoskog jata
u bijelom,lijep,tvoj anđeo mali,
dok ti liješ suze sred patnje i čame.
U naručju noći hoda svjetom tame.
VI
U naručju noći hoda svjetom tame
i mi ga vidimo u snovima samo,
jer za nas je,Tanja, dok brojimo dane
zabranjeno svjesni da kročimo tamo,
Tako je i njemu moguće da dođe
jedino dok snovi sklapaju nam oči,
zato nas posjeti samo kada prođe
stazom svojom kraj nas,pod okriljem noći.
Ali jednog dana kada se sudbina
smiluje i nama u vrijeme neko,
ti ćeš opet biti pored svoga sina
jer je tamo blizu,prošlo i daleko.
Do tog dana on kao kroz cvijeće
korača smjelo i pun tihe sreće
VII
Korača smjelo i pun tihe sreće
na putu što ga ka zvjezdama vodi,
nikad Davor, junak, uplašit se neće,
pa ni od te staze kojom sada hodi,
staze koja stoji pred svakim čovjekom.
Tužno je kada mladost njome krene,
to je tuga što se ne liječi lijekom,
za majčinu suzu ne postoji cijene
kao što utjehe nema za tu tugu
kojom gori srce majke ucveljene,
ali za tu stazu žalosnu i dugu
ne postoji nikom bjekstva ni zamjene.
Njom sad hoda Dado i ne broji dane
luče hladnog Sunca ka sebi ga mame.
VIII
Luče hladnog Sunca ka sebi ga mame
da plamenom svojim njihov led zagrije,
da tom vrelinom sijaju i same
ko što nikad Sunce zasijalo nije,
pa iako tuga para tvoje grudi
znaj da je je njega i nebo voljelo,
Bog uzima rano one koje ljubi
i sudbini se crnoj tako htjelo,
ti se svakog dana budiš sa suzama,
umjesto vode miju tvoje lice
no jednog dana shvatićeš i sama
da su njemu zvjezde bile suđenice,
da je on ponos i neba bijela
i pjeva pjesmu dušama bez tjela.
IX
I pjeva pjesmu dušama bez tjela
tvoj sin junak da im olakša lutanje,
ti tu pjesmu čuješ i kad ne bi htjela
kao neko tiho,prisno šaputanje
i ona te nekad iz sna noću budi
ko da sin te mladi isped vrata zove...
O, ne zove, jer on daleko od ljudi
sanja neke divne a vječite snove.
No ponosna budi što si ga imala
nema svaka majka za ponos razloga,
ti si ipak svijetu od svog srca dala
jednu divnu mladost i samo zbog toga
nebo će vječite pjesme da poje
mirisnim dušama ko njegova što je.
X
Mirisnim dušama ko njegova što je
zvjezdana prašina ukrasiće pokoj,
anđeoska pjesma njima će da poje
da im bude vječni i blaženi spokoj,
a ti ćeš jednom kad suze presuše
i kada se tuga pretvori u sjetu
osjećati mir od vječne mu duše,
znati da si čovjeka darovala svjetu,
pa iako žal će zauvjek da traje
jer takva tuga za majku je vječna
ipak ona majci i utjehu daje
sjećanje na dane kad je bila srećna.
To je sjećanje poput sjajnog vela
oreol svijetli plamena bijela.
XI
Oreol svijetli plamena bijela
Davoru se danas oko duše vije
kao luča sjajna sija mu sa čela
da mu put pokaže i tamu razbije,
put koji ga gore ka zvjezdama vodi
na mjesto suđeno što na njega čeka,
ponosna budi jer on smjelo hodi
tamo gdje ga vodi ta staza daleka,
da odraste nije vremena imao
nebo ga uze prije toga dana
ali je djetetom već čovjek postao
i to nek ti bude utjeha i hrana
jer bio je ljubav sve družine svoje
vatra koja ljubi,srce njegovo je.
XII
Vatra koja ljubi,srce njegovo je
srce što zauvjek prestade da kuca,
samo odraz njegov ko dugine boje
u vaseljeni hladnoj još svjetluca
i u dušama njegovih drugara
kroz sjećanje divno iz lijepih dana,
ostaće odsjaj te vatre i žara
kao vječna sjeta i na srcu rana.
Suza i ponos,ponos koji traži
da se dalje živi i smije i pjeva,
pjesma mu teret crne zemlje blaži,
pjesma i svijetla luča mjesečeva
u noćima kada mjesec sija jako
i zato ponosna danas budi majko
XIII
I zato ponosna danas budi majko
anđeo mu vjenac zlatne mirte plete
iako bez njega teško ti je jako
iako mu pričaš a on ne čuje te
i utjehe nema tek suza čemerna
jedna drugu stiže niz uvelo lice,
i kida se duša bolom izmučena
i patnja je teška bije nemilice,
teška li si suzo za sinom kanula,
jauk za jaukom vatrom grlo para,
tuga tijelo pali ko vatra planula,
srce jadne majke plamenom izgara
i dok gori plamen na to srce lakom
ćilibar suza pusti za junakom.
XIV
Ćilibar suza pusti za junakom
jer danas sinove sahranjuju majke,
pa ostaje suze na licu usahlom
i riječi tuge krvave su bajke
i danas je suza zamjenila note,
pa jauci mjesto pjesme odjekuju,
šta radiš od ljudi prokleti živote
suze bola danas osmjeh zamjenjuju.
O,stani sudbino ne uzimaj mlade,
pusti ih da žive život divni svoj,
ostavi im ljubav,ne diraj im nade,
ostavi im sreću i slavuja poj.
Za umrlim sinom uzdišeš i plačeš
zar sad samo suza,teški uzdah tvoj ?
Magistrale
Zar sad samo suza,teški uzdah tvoj
a ta suza san je što te budi noću,
tuga tvoja teška,bol i nespokoj,
ah,nespokoj koji vodi u samoću.
Njega više nema,vratiti se neće,
u naručju noći hoda svjetom tame,
korača smjelo i pun tihe sreće
luče hladnog sunca ka sebi ga mame
i pjeva pjesmu dušama bez tjela
mirisnim dušama ko njegova što je,
oreol svijetli plamena bijela
vatra koja ljubi, srce njegovo je
i zato ponosna danas budi majko,
ćilibar suza pusti za junakom.
Svaki narod ima svoje običaje i nekad se grčevito i u očajanju strogo pridržavaju pa i preteruju. Ali tako što ne treba zamerati...
Možda, ono razvejavanje pepela sa uzvišenja da vetar odnese kao što vreme odnosi sećanja, donosi brži oporavak onih što ostaju, ko zna...
Ali mnogima grobovi i obeležja ostaju u vidu očuvanja korena, pripadnosti i identiteta. Nekima je to potrebno a nekima ne.
A za propuštanje života nisu potrebni grobovi, neki to rade i bez toga.
U svakom slučaju žalosno je izgubiti, na bilo koji način, prisustvo osobe koja ti je u životu značila mnogo.